Nakon što se suočio s neobičnim izazovima da prevede Danteovu Komediju najprije na francuski, a zatim i na srpski jezik – imao sam priliku pratiti ga u tome dvostrukom pothvatu – Kolja Mićević se dohvatio, rekao bih očekivano, prijevoda slavne mladalačke zbirke istoga pisca, naslovljene Uća Moma. Pritom kao das je želio podsjetiti na činjnicu da je veliki Talijan nekoć također bio mlad te imao svoje srećno djetinjstvo i ranu mladost. I to je podsjećanje, umjesno tim prije jer je u banaliziranoj književnoj tradiciji pjesnikov lik ostao nekako pojednostavljen: obično ga se zamišlja kao namrgođenog i neumoljivog suca iz Pakla.
Danteov Novi život je, može se tako reći, prva pjesnička zbirka moderne književnosti. apsolutni čin koji se nakon njega ponavlja u svim književnostima i na svim jezicima. To je djelo pokazalo, posle uzbudljivoga i plodnoga iskustva trubadura i truvera, da se može pisati i na pučkom jeziku koji se stvara i osamostaljuje – u čemu sudjeluje sam pjesnik. Dante je jezik kojim je pisao zvao toskanskim, povijest će ga kasnije preimenovati u talijanski; Mićević mu sa nostalgijom ostavlja starinski naslov. U podnasnovu predgovora uveo je sliku Danteovi «rani jadi i radovi» i već na početku širi lepezu metafora i asocijacija. Pomišljamo na Rane jade Danila Kiša, koji nas na neki način podsjeća na prognanog Firentinca.
Dante je od onih temeljnih pjesnika koji nas navikavaju da se u pjesništvu čuvamo jedno- značnosti i izbjegavamo očiglednost.
Takvim nas postupkom Mićević uvodi u novo. vlastito čitanje Dantea koje neminovno postaje i našim. Pjesnik koji prevodi Uća poua nudi nam štivo koje je samo po sebi nova poezija.
Predrag Matvejević.
