Roman o Ruži Gijoma de Lorisa još uvek ostaje “kamen temeljac francuske književnosti” (Alber Pofile). Taj pesnik, rođen i umro u prvoj polovini XIII stoleća, izravno je uticao na Dantea u pisanju Komedije, i na Fransoa Vijona dok je ovaj sastavljao svoje Veliko Zaveštanje, a kroz ta dva supersonična poetska provodnika, raspršio se na sve strane i nalazimo ga čak i tamo gde bismo se naj manje nadali. Jer “pravila ljubavi” koja je Gijom kondenzovao u svojim arhaičnim osmercima važeća su, do poslednje tačke ne samo za pesnike nego za sve one koji vole, koji pokušavaju da vole i sve više shvataju da nije lako voleti ukoliko nisu sa vladali ta pravila koja je još odavno nametnuo bog Amor.
Arhaičnost de Lorisovog speva nije, dakle, u sadržaju, ni u poseb nom rečniku – original je na čistom starofrancuskom jeziku – koliko u ritmu neočekivanom za naše uši u ovom neritmičnom vremenu; u ritmu ostvarenom uvođenjem svih efekata, od obične prozodije do večnih skladova, kao i versifikacijom isto vremeno jednostavnom i virtuoznom. Sačuvati tu arhaičnost značilo je ustvari, sačuvati, koliko je u prevodu to mogućno, samu lepotu; jer pogledamo li dublje u “lirski zdenac” shvatamo da je svaka lepota u svojim prvim oblicima arhaična, tj. otporna na vreme.
Srečni čitaoče, uzdahni duboko!
Kolja Mičević.